Rukomet, sport uopšte, ali i naš grad ostao je bez još jednog legendarnog sportskog radnika, ostao je bez Brace Matijaševića (68) koji je svoj cijeli život posvetio ovoj divnoj igri, svom gradu i pomaganju ljudima.
Tužna vijest stigla nam je iz zemunske Bolnice gdje se Braco posljednjih deset dana liječio od korone.
Braco se još 70-tih godina prošlog vijeka uključio u rad ženskog rukometnog kluba Lokomotiva u kome je ostao do posljednjeg dana. Bio je trener, sportski direktor, član Uprave, bio je jednostavno veliki zaljubljenik u ovaj sport. Aktivni je učesnik najvećih uspjeha ženskog rukometa u Brčkom. Najprije kao član rukovodstva Kluba koji je do nesrećnih ratnih događaja stekao status međurepubličkog ligaša, a nakon rata kao alfa i omega „brčanskih amazonki“ u borbi za plasman, igranje i stabilni status u Premijer ligi BiH.
Njegov angažman u sportu ne čudi, budući da potiče iz sportske porodice. Zato je sport bio prirodno okruženje u kome je Braco širom bivše države stekao i imao brojne prijatelje.
I u profesionalnom angažovanju Braco je pokazao svoje najdivnije ljudske osobine i spremnost da svakome pomogne, kao medicinski radnik u brčanskom zdravstvu.
Njegov angažman u rukometu pokušala je da prekine podmukla bolest koja mu je konstatovana 90-tih godina prošlog vijeka. Sportski duh i borbenost pomogli su mu da je pobijedi. Zbog toga se najprije preselio u Francusku, a 1992. godine i u daleku Kanadu gdje je ostao do 1998. godine kada se ponovo vratio u svoj rodni grad.
Odmah se bez uključio u rukomet, ne birajući posao, samo da se rukomet igra. Ogromno iskustvo koje je stekao radeći u rukometu nesebično je nastavio da dijeli sa Zoranom i Sašom, sa Milenom, Sonjom, Samrom, Angelinom, Sanjom, sa Dijanom i svim ostalim rukometašcama koje roditeljskom brigom i spremnošću da pomogne u svakom trenutku nije razdvajao od svojih kćerki Đurđe i Ivane.
Svima nama koji smo imali čast i sreću da dijelimo ne samo sportske već i obične svakodnevne životne trenutke Braco će zaista nedostajati. Nedostajaće njegov karakteristični glas podrške rukometašicama u sali Ekonomske škole, nedostajaće nam njegov blagi osmjeh, nedostajaće njegova iskrenost.
Baš onakva kakvu je izrekao na splavarenju Tarom 2014. godine kada je sa drugarima iz Kluba dva dana boravio u kampu u Bastasima. Nakon spuštanja niz Taru i Drinu i nevjerovatnog iskustva koje je doživio, Braco je potpisniku ovih redova izrekao jednu veoma upečatljivu rečenicu:
Poslije ovog udoživljaja sa vama niz Taru i Drinu, više mi ne bi bilo žao da umrem.
Ove riječi mi još odzvanjaju i prisjetio sam ih se, kad se u ime ljubitelja rukometa i sporta opraštam od Brace Matijaševića, velikog čovjeka i humaniste, sportskog radnika i prijatelja, muža, oca, djeda, brata, strica.
Svima nama, a najviše kćerkama i unucima Luki, Mikaeli i Marku te bratu Nikoli nedostajaće Braco, koji je čak svojim imenom pokazao o kakvom se blagom i dobrom čovjeku radi.
Uspomenu na Bracu, čuvaće svi rukometni zaljubljenici u Brčkom i na mnogo širim prostorima, čuvaće svi oni sa kojima je radio u zdravstvu i „Prohemi“, čuvaće obični ljudi koji su imali priliku da ga upoznaju. Skromnog, zadovoljnog, zaljubljenog u rukomet i običan ljudski život. Braco je to svojim bitisanjem na zemaljskom šaru i djelima, zaslužio.
M.D.
Facebook Komentari