Košarka

Zašto smo voljeli Kobea Bryanta: Zaboravite statistiku, on je samo želio usrećiti sve oko sebe

Profesionalni novinar ne bi trebao imati problema da napiše tekst o bilo čemu. Svakodnevni dril u medijskoj industriji izoštri vas do te mjere da, ako imate i minimum podataka o nekoj materiji, jednostavno sjednete za tastaturu i otkucate članak.

Kada još pišete kolumnu o nečemu što jako dobro poznajete, pomaže ako ste osjećajna osoba. Međutim, ovog puta emocije su imale suprotan efekt i potpuno me blokirale.

Vijest o pogibiji Kobea Bryanta u nedjelju isprva me šokirala, kao i cijeli svijet. Satima kasnije pokušao sam napisati kolumnu koju sada namjeravam otkucati. Nisam uspio u prvom pokušaju. Riječi mi jednostavno nisu izlazile iz prstiju. Dešava se? Ovom autoru – skoro nikad.

Kako je moguće da te toliko pogodi smrt čovjeka kojeg nisi nikad upoznao? Izgleda da je moguće.

Možda zato što je toliko pregledanih utakmica, intervjua i press-konferencija sa Kobeom Bryantom u glavnoj ulozi. On je postao friendly face, njegov osmijeh preko ekrana u jednom trenutku je počeo djelovati stvarno kao pozdrav starog prijatelja u slučajnom susretu na ulici.

Teško se, generalno gledajući, sjetiti kada je nečiji odlazak ovako pogodio planetu. Udar helikoptera o tlo Kalabasasa nemilosrdno je pogodio sve koji su barem i površno pratili karijeru Crne Mambe. Prazninu tragedije dodatno je pojačala i činjenica da je u nesretnoj letjelici bila i Kobeova kćerka. Tuguje i cijela NBA liga koju je, nakon odlaska Michaela Jordana, spasio upravo Bryant. Košarkaši su sinoć u suzama trčali unezvjereno po parketu, publika kroz jecaje skandirala „Ko-be, Ko-be“,… Da je imalo razuma u glavama čelnika NBA, utakmice se ne bi ni igrale, to je valjda minimum kako bi se odala počast velikanu.

Ali eto, igrale su se, a tribine nikad nisu bile tužnije, u svlačionicama nikad nije izgovoreno manje riječi kao te nedjeljne večeri.

Zašto smo toliko voljeli Kobea Bryanta? Najjednostavnije bi bilo napisati – zbog njegove košarke. Gracioznost s kojom je igrao, ta elegancija postizanja poena jednostavno je neponovljiva. Pogađao je kad je najviše trebalo, kada se svima stegne grlo od pritiska Crna Mamba se dizala na šut i ujedala protivnika za srce.

Na košarkaškim klinikama treneri će vam reći da protiv takve individualne klase, kada ima svoju noć, nema pomoći. Imao je specifičan stil, a kao veliki ljubitelj fudbala (što su mu donijele godine djetinjstva provedene u Italiji) volio je AC Milan i Ronaldinha. Upravo je težio da dio Brazilčeve čarolije nekako implemenitira u košarku, da zabavlja publiku, ali i samog sebe, izmišljajući nove poteze i pokušavajući finte koje dotad niko nije probao izvesti pred širokim masama.

Upravo tu možda i leži esencija Bryantovog bića – usrećivanje drugih. Košarka će ga pamtiti kao rekordera i višestrukog šampiona, ali Kobeov ego zaustavljao se pred potrebama ekipe.

U onim slavnim godinama sa Shaquilleom O’Nealom u Lakersima pristao je biti druga violina, i pored svog neospornog talenta zbog kojeg je možda trebao biti prva napadačka opcija. Mnogi su čak govorili da Shaq, koji je pobjegao iz Orlanda zbog rivaliteta sa Pennyjem Hardawayem, neće dugo trpiti ni Bryanta.

No, Kobe je bio dovoljno pragmatičan da zna kako jedan od njih dvojice ipak treba biti u podređenom položaju kako bi se osvajale titule. Tako ih je osvojio sa Shaqom, a kasnije i bez njega. Sve u zlatno-žutom dresu Lakersa, svoje druge porodice u koju ga je doveo Jerry West razmjenjujući Vladu Divca za srednjoškolvca kojeg je na draftu izabrao Charlotte.

Bryant jeste bio košgeter, ali nije gledao statistiku i nasilu pumpao vlastite brojke. Barem ne kako to čine mnoge današnje NBA zvijezde. Davao je zapravo sve kako bi ekipa pobjeđivala, kako bi radosni bili saigrači i navijači njegovog tima. Ako je trebalo dati 50 poena kako bi se došlo do trijumfa, tu je bio Bryant. I pritom nije prelazio granicu dobrog ukusa, kako to već čine u današnje vrijeme pojedini „superstarovi“.

Nekada bi davao koševe i iz čiste zabave, kao onomad kad je Torontu utrpao 81 poen (drugi najbolji učinak u historiji NBA), ali nikad kako bi sebe prikazao većim od ostalih ili, ne daj Bože, ponizio protivnika.

Ovi momci ovdje, oni čine da ispadam boljim nego što ustvari jesam, kazao je za svoje saigrače kada je dobio titulu za najkorisnijeg igrača (MVP) lige 2009. godine.

Kobe je zaista bio uzor za mnoge koji su imali dodira sa njim. Trenere, saigrače, protivnike… Svi su ga voljeli zbog onoga što je nesebično dijelio sa njima, ali i zbog primjera koje je postavljao. Trenirao je bjesomučno i tako zorno ukazivao na onu floskulu kako talenat bez rada zapravo ne znači ništa.

Često su ga rušili suparnički divovi, robusne mrcine često je nervirala činjenica da jedan hitronogi bek može tako da se poigrava s njima. Samo bi se ustao s parketa i nastavio igrati. Bez ružnih riječi. Njegova upornost i radna etika nisu mu dozvoljavali drugačiji pristup.

Oprostio se od aktivnog igranja prije četiri godine, Bryantov „farewell tour“ bio je ispunjen dirljivim rastancima sa publikom u dvoranama širom SAD, čast su mu ukazivali i ljuti rivali. Njegov divni osmijeh jednostavno je sve razoružavao, a Bryantov genij izazivao isključivo divljenje.

Vjerovatno se mislio baviti košarkom i nakon što je okačio patike o klin. Proteklih godina sam je sebe preispitivao šta bi mogao raditi. I sigurno da bi, šta god da je odabrao, ponovo puno dao sportu ispod obruča.

Međutim, sudbina je stavila tačku. Tako iznenada, poput uboda nožem. Jedini protivnik protiv kojeg nijedan Kobeov rolling ne bi mogao upaliti, nijedan skok unazad sa ispaljivanjem pobjedničkog koša… Sudbina je porazila Bryanta. Ali ne do kraja.

Kobe ostaje u vječnosti. Kao pobjednik

Autor: Hajrudin Prolić

Izvor

Facebook Komentari

Oznake