Fan Zone

Upoznajte Džemala Jašarevića, stočara zaljubljenog u trčanje

Svi oni koji su bar jednom prisustvovali nekoj od sarajevskih gradskih utrka znaju ko je Džemal Jašarević Čupo. Dok neki živopisno prepričavaju zajedničke situacije i anegdote s njim, drugi su za Džemu čuli samo “u raji”, no sigurno je da njegova inspirativna priča nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Priča je to o čovjeku koji postiže fenomenalne rezultate na utrkama, a svoju ljubav prema trčanju nema potrebu stalno eksponirati u medijima. Džemo nema društvene mreže, ali ga znaju i pamte trkači iz cijelog regiona. Kada se “Čupo” pojavi na utrci, čak i profesionalne trkače oblije znoj. “Čupo je tu, hoće li mu moći parirati?”, pitaju se.

Džemo je 44-godišnjak koji utrke posjećuje iz samo jednog razloga – pronašao je mjesto na kojem u potpunosti pripada. To ne smatra sportom, već razonodom u kojoj ima priliku uživati u svako doba godine. Onda kada se godina bliži kraju i sezona utrka završava, Džemo tek počinje uživati u hladnijem vremenu i novim mogućnostima koje mu ono pruža za trčanje. I dok drugi odlažu patike kako bi odmorili do proljeća, Džemo nastavlja sabirati kilometre.

Od sasvim običnog početka do neobične kombinacije ugodnog i korisnog

Na početku razgovora za Klix.ba priča nam kako trči otkako zna za sebe. Kao tinejdžer je učestvovao u brojnim školskim utrkama i na skoro svim osvajao najvišu poziciju na podijumu. Bilo je to neko drugo vrijeme, kaže nam, prije nego je rat počeo.

Tada sam volio igrati fudbal, bio sam jako brz i spretan. A onda je došla 1992. godina… Nekad se zapitam koliko bih daleko otišao u nogometu da se rat nikad nije dogodio, ali se u svakom slučaju ne kajem ni zbog čega i iznimno sam sretan načinom na koji sad živim.

Prisjeća se Džemo perioda u kojem mu je četverogodišnja agresija na BiH okrenula život u potpuno drugom smjeru.

Kaže nam kako je poslije rata otišao u vojsku, da bi početkom 2000. godine obukao odijelo stočara i počeo raditi. Malo po malo posao se širio, a Džemal je kroz godine rada shvatio da posao stočara funkcioniše bolje i brže ukoliko ga radi trčeći. Od tada je prošlo više od desetljeća, a do danas nije prestao trčati.

Njegova svakodnevnica nisu scene kakve smo navikli gledati u filmovima o trkačima ili čitati u novinskim člancima o fitness majstorima. Sigurno o Džemi nećete čitati u tekstovima koji govore o tome kako usavršiti svoje tijelo, steći vještine ili osvojiti zlato na svakoj utrci. Ne koristi suplemente ni bilo koje dodatke prehrani niti vjeruje da je to nešto što je neophodno za uspjeh na utrkama.

Svako jutro ustanem oko šest sati, očistim štalu i pomuzem krave. Zatim krenem kravama po hranu s civarama, zaletim se uz brdo i istrčim to. Natovarim ih s hranom, pa krenem nazad još brže.

Veselo nam objašnjava dodajući kako svaki dan pređe oko 20 kilometara.

Cijeli dan potroši na rad oko stoke, a slobodnog vremena rijetko ima. Priča nam kako i tih nekoliko sati koje ugrabi s vremena na vrijeme troši na posebne vježbe koje je sam osmislio. Radi ih dok gleda televizor, najčešće traju sat do sat i po, a opisuje ih kao iznimno teške, ali veoma korisne.

Meni zapravo odmor i ne treba, u odličnoj sam kondiciji i nikad se ne umaram.

Sliježe ramenima uz osmijeh.

Upoznavanje s gradskim utrkama i ljubav prema trailu

Razgovor skreće na same početke njegovih učešća na gradskim utrkama. Isprva je čuo za obične petice i cenere na kojima je odlučio učestvovati. Poslije toga su na red došle i neke veće utrke, koje je također završavao bez problema i skoro uvijek na prvoj poziciji. A onda se 2019. godine ukazao put do trail utrka. Džemo se zaljubio u ideju o njima i odmah poželio učestvovati.

Oduševljen sam trailom. Na prvoj takvoj utrci osvojio sam prvo mjesto, a upravo tada sam shvatio koliko volim trčati uzbrdo i koliko mi to snage daje. Moje tijelo savršeno odgovara ovom tipu trčanja.

Zaljubljeno nam priča.

Govori i o utrci koja je nedavno održana na Jahorini. Na dan utrke je iz Lukavice krenuo prema planinskoj ljepotici nadajući se da će usput sresti nekoga od poznanika koji će ga autom odvesti ka mjestu gdje počinje utrka.

I hodao sam i trčao, ali niko nije nailazio. Pored mene je prošao veoma mali broj auta, a u njima nije bilo ljudi koje znam, pa ih nisam zaustavljao. Bio sam žedan i želio sam odustati. Nakon nekog vremena sam čuo žubor vode, a zatim zaustavio auto koje je dolazilo u mom smjeru i upitao vozača koliko ima do vrha.

Prisjeća se.

Vozač mu je rekao da do čistine ima još 1.000 metara te kako će na vrijeme stići na početak utrke. I bilo je tako, dotrčao je do grupe trkača samo nekoliko minuta prije nego će pišta oglasiti početak.

Stigao sam na mjesto gdje počinje utrka, ostali su se već počeli namještati na startnim pozicijama. Sjećam se da sam ljudima govorio da nisam siguran hoću li moći istrčati dodatnih deset kilometara jer sam već istrčao 26 do vrha i da su me gledali u nevjerici. Ipak, potrčao sam kad i svi ostali i pokušao održati tempo sa ostalima. Zatim je uslijedio uspon gdje sam preuzeo vodstvo, jer meni trčanje uzbrdo ide veoma dobro.

Slikovito nam opisuje situaciju u kojoj se našao.

Naposljetku je do cilja stigao prvi bez trunke umora.

Dok drugi posustaju, ja nastavljam, meni nije teško trčati.

Nastavlja svoju priču uz osmijeh.

Zdrava hrana, ljubav prema poslu i skromna želja za budućnost

Kroz razgovor s Džemom lako je zaključiti da je pun optimizma, sreće i pozitive. U svijetu koji funkcioniše u brojkama, mobitelima, društvenim mrežama i mjeračima, Džemo je individua koja krši sva naizgled obavezna pravila. Zapravo, njegov životni stil to oduvijek čini. On ne prati magazine i pravilnike, jede samo zdravu hranu koju dobija od svojih životinja i sam prerađuje. Trčanje ne vidi kao obavezu, već kao potpuno prirodan slijed događaja. Kad se kreće, onda da to najčešće radi trčeći. Ako mu se ukaže prilika da trči uzbrdo, onda je još sretniji, otkriva nam.

Nakon što je moja prijateljica Sanja objavila kratku priču o meni na Facebooku, osjetio sam potrebu da ispričam više o svemu tome. Ja inače ne koristim nikakve dodatke prehrani, dan prije utrke jedem sasvim normalne količine hrane kao i uvijek, a na dan utrke malo smanjim porcije. Vodu pijem stalno, a kafu dva puta dnevno.

Kaže.

Oni koji ga sretnu kada tokom dana trči uz cesto već ga odavno zovu “Amel Tuka”, priča nam uz osmijeh. Dodaje i kako je upratio rezultat bh. sportiste i kako je izrazito ponosan na njegov uspjeh.

Moja najveća želja jeste da nastupim na nekoj od regionalnih trail utrka. Mislim da moji rezultati na bh. trailu dovoljno opravdavaju tvrdnju da ja tamo pripadam. To je, ipak, želja koja će sačekati na početak naredne sezone.

Optimistično zaključuje.

Uz osmijeh nam objašnjava ono osnovno: Ako život pogledamo kroz njegove oči, naizgled komplikovane stvari učinit će se jednostavnima. Tešku svakodnevnicu stočarskog posla lako ćemo sabrati sa ljubavi prema trčanju, a sve to će nam dati prelijep rezultat u obliku prve pozicije u prvom učešću na trail utrci. U onim teškim jednačinama koje život stavlja pred nas, važno je naći pravu formulu koja će dovesti do idealnog rješenja u vidu sreće i potpunog zadovoljstva.

Izvor

Facebook Komentari

Sportal

Sportal

Sportal.ba je prvi sportski portal na prostoru Brčko distrikta. Cilj je predstaviti sport, sportske kolektive, istaknute pojedince, koji imaju potrebu za promocijom i medijskim predstavljanjem svojih aktivnosti, rezultata i planova na sportskom polju, a do sada nisu bili adekvatno predstavljeni u medijima.